Deseti Dan!

10 je dana proslo od operacije! Iako mi svi daju potporu (hvala vam) i govore kako je najgore proslo, ja ipak imam osjecaj da najgore tek dolazi... Danas sam cak i gladna bila :( Naravno, to nimalo nije pomoglo mog osjetljivom raspolozenju, al proslo je - sve prode, jel da?!
Ustvari sam isla u posjet svoj dragoj prijateljici pa me to oraspolozilo. To mi je bio prvi susret s nekim izvan najuze obitelji. Ako ne racunamo izlazak u ducan prije 2 dana (koji je nije bio nimalo zabavan, i rekordno kratak).
Jedina pozitivna stvar u svemu je sto nema boli. To me doduse malo i brine jer mislim da boli mora biti; jel to znaci da me to tek ceka?
Jos uvjek sam jako natecena, al modrice su skoro nestale. Usta naravno ne mogu zatvoriti a donja usna mi je 4x veca od gornje.
Najteze od svega je jesti - danasnji osjecaj gladi nije bio nimalo zabavan! Jogut je spasio stvar... Mama/Tata se trude sa sokovnikom i to je cool, al ipak malo pijem. Ne znam kako da se natjeram kad uvijek osjecam kao da je to cijeli projekt: prvo trebam pripremiti dovoljno siroku casu, pa onda hrpetinu pelena (maramice i/li salvete) pa onda i dobru podlogu ako se prolijem. Uz to se treba i dobro skoncentrirati s obzirom da usne nemaju osjecaja pa prislanjanje case postaje i matematicki racun; uf
Sad mi je tek neopisivo drago sto se ovaj kirurg u ZG odlucio za jednostavniji zahvat!

A, da ne zaboravim - strasno nesto se dogodilo prije nekoliko dana: moja malena je bila sa mnom u krevetu u udarila me glavom u obraz! Osim sto je to bolilo, pomakla mi je donju celjust! Tako sam se prestrasila i plakala i nisam znala sta da radim... Kad sam se konacno smirila skuzila sam da ako su gumice dovoljno fleksibilne da pomaknu donju vilicu u jednom smjeru, ja trebam biti dovoljno hrabra i vratiti vilicu nazad - i jesam! Doktor je objasnijo da su kosti sve fiksne i zavidane i ne mogu nigdje; jedina funkcija gumica je da vodi misice u novom smjeru. To znaci da se nista strasno ne bi smjelo dogoditi.
Kontrola mi je za 3 dana...